Crno-bijeli svijet

Zašto Bože,zašto!!!!! Ne mogu... suze same od sebe idu jer bol je užasna... i ne mogu je spriječiti... Kad ću ga preboljet? Ne mogu vjerovati da je njemu tako svejedno. Da bar ja mogu biti kao on, zaboraviti sve tako lako.. ali ne mogu. On ima svoju gitaru koja ga liječi, a što imam ja? Više ništa. Nemam uopće više volje za išta, jer svaki dan započinje i završava s mukama. Da me barem više nema, da bar zaspim i više se ne probudim...bilo bi lakše i meni a i drugima koji pate zajedno samnom. Na jedan način me tješi to što stvarno mogu vidjeti koliko je ljudi uz mene, koliko ljudi suosjeća samnom. Plakali su kad sam i ja plakala... jer su i oni bili šokirani kao i ja.

Uvijek se sjetim kako su nam, mislim barem meni, govorili kako izgledamo zaljubljeno, da stvarno možemo bit sretni što se tako volimo, znali smo se zabavljati zajedno s našim društvom, svi su nas prepoznavali... zato nitko nije ni mogao vjerovati da više nismo zajedno. Čak su mi govorili kako imam pozitivan utjecaj na njega,što sam djelomično i primjetila,jer više nije bio u depresiji kao nekada.

Iskreno, vjerovala sam da ćemo se pomiriti, a i drugi su nekako bili uvjereni da ćemo ponovo biti zajedno,jer su mogli vidjeti koliko ga volim,mislili su da bih bila spremna oprostiti mu. Pa i bila sam spremna na to...možda ne istog trena ali oprostila bih mu sigurno, ako bi stvarno pokazao da želi da budemo ponovo zajedno... i da me voli. Znam da sam luda, ali još mi se uvijek u glavi zalomi slika u kojoj smo ponovo skupa... očito ga još uvijek ne želim izgubiti,pa makar kao prijatelja. Valjda zbog toga bol još uvijek ne prolazi, jer u sebi ne želim da bude gotovo. K vragu!! Da ga barem nisam toliko zavoljela---------------------------------

Sad znam u čemu sam griješila, i trudit ću se da to više ne činim. Njemu je smetalo što nisam uvijek bila super volje, ali kad sam ja takva osoba koja ne može uvijek sakriti svoje osjećaje. Pokušavala sam sakriti nekako kada me je nešto mučilo, ali nisam uspijevala, on je to uvijek nekako primjetio i pitao me što je... to valjda znači da je uspio upoznati sve moje osjećaje i uvijek je znao kad je sve ok, a kad ne. Sad znam da ću u tome biti bolja. Pa pomalo mi i ide, jer druge uspjevam uvjeriti da sam dobro,a još uvijek zapravo pucam po šavovima. Stvarno bih učinila sve da bude sretan... njegova razmišljanja ga ubijaju u pojam, pa bih htjela da barem s jedne strane bude sretan, da zna da ga netko razumije i voli, bez obzira što on misli da ga nitko ne shvaća. Jednog će dana to shvatiti, netko će mu to već pružiti.

 Nekad se jedva suzdržavam da ga čujem, ali ne smijem si to dopustit jer me strah da ću u njegovom glasu osjetit hladnoću kao što sam ju osjetila u subotu, i to će mi bit samo još jedna stepenica niže. Znam da pravim budalu od sebe, ali ja stvarno ne želim nikoga mrziti, niti jedno biće to ne zaslužuje. On je jednostavno takav... mnogi su rekli da mu bude žao kad tad što je to napravio, ali tko zna, ako je on time sebi učinio uslugu, olakšao si život nek mu bude, on valjda jedini zna što želi. I ja znam da ne želim da se ponašamo kao najveći neprijatelji, vjerojatno to niti on ne želi. On je stvarno dobar kao osoba, malo je lijen, al dobro tko ponekad nije, ima širok krug prijatelja što govori kako je pristupačna osoba, samo što je tada došao taj trenutak slabosti i ponio se tako što je učinio to što je učinio. I očito povratka nema...a meni još ne ide u glavu.

 Mrzim ljubav, stvarno lomi čovjeka do kraja.

Ne želim da itko od meni dragih osoba to proživi, jer znam da ću i ja to ponovo proživljavati zajedno s njom, a nemam više snage za to. Jedino ćemu se nadam je da će bog jedanog dana vratiti sve moje suze... jednog dana...

...već sam odustala od ovog bloga.... k vragu! Zapravo ni ne znam zašto sam uopće ponovo otvorila ove stranice... morala sam...moram izbaciti iz sebe ono što mi ne da mira... Ono što ne mogu više nikome objasniti,svi misle da me shvaćaju, ali zapravo uopće nemaju blage kak mi je. Više se nitko ni ne trudi mi pomoći, jer tak i tak prave mi pomoći nema...barem ne još za sad jer izgubljena sam totalno...
Znam da nitko neće čitati ovo,po običaju,je da nisam niti pisala išta, pa se možda zato i usudim...u protivnom bi mi ljudi vjerojatno rekli da sam malo tupasta, neće moć povezat stvari, ali bitno je da ja znam o čemu se radi...

Evo prošlo je već 3 tjedna...a meni su i dalje noć i jutro najgora doba dana...jer me vraćaju tamo,u onaj trenutak kad je rekao da je sve gotovo,da za nas nema nastavka... Onako,kao grom iz vedra neba.. Nisam ni bila svjesna onoga što se dogodilo tek do sljedećeg jutra. Totalno sam bila zbunjena, nisam mogla povezati neke stvari...sve dok nisam saznala pravi razlog: pojavila se druga. Moj se svijet srušio u momentu, imala sam osjećaj da sam sve što sam imala izgubila u jednoj sekundi. Osjećala sam se tako napušteno... Istovremeno nisam htjela vjrovati da se to dogodilo, to nije bio on, nešto se s njim dogodilo da je samo tako odjednom postao drugačiji. To nije bio onaj Zoran od prije par mjeseci, jednostavno sam to osjećala. Pa nije vrag da mu baš ništa nisam značila, da se nije ni malo vezao za mene... pa za godinu i pol i kamen bi se vezao... Ne, ja kažem da se u njegovoj glavi dogodio kaos i zbog toga je učinio to što je učinio i ponio se tako. Razgovarali smo tu i tamo nakon toga,čudno ali to me nekako posebno smirivalo...možda zato jer sam čula njegov glas,uvijek me smirivao, ima tako ugodan glas, to sam mu uvijek govorila... razgovarali smo normalno, smireno, objašnjavali stvari jedan drugom...i drago mi je što je bilo tako,što je bio iskren,...barem mislim da je bio iskren. U jednom sam momentu bila gotovo uvjerena da će ipak sve biti u redu, da se stvarno nije dogodilo to što se dogodilo... ali ipak se dogodilo. Želio je da ga tu i tamo ponovo nazovem,da malo razgovaramo... ja ga možda i bih nazvala ali to bi za mene bilo samo mučenje. Kao što rakoh, godina i 3 mjeseca su napravila svoje... zavoljela sam ga ludo, bila spremna na sve, bila najsretnija kad sam njega vidjela sretnog... I što je najgore on mi je načinio tako duboku ranu i nanio bol za koju ne znam kada će i kako prestati. Svakim se danom trudim da se osjećam bolje,da i druge uvjerim kako mi je bolje, radim nešto samo da mi zaokupi misli, ali najgore dolazi tek navečer, prije spavanja... bilo je previše lijepih trenutaka da bih ih samo tako zaboravila. A ujutro opet isto... Nevjerojatno kako mi je još uvijek prva i zadnja pomisao u danu. Ja bih ga trebala mrziti zbog toga što mi je učinio,ali ja ne mogu. Poznajem ga predobro,shvaćam ga bolje nego što on to misli...ne bih htjela da se više ni ne pozdravimo, stvarno je najposebnija osoba koju sam upoznala. Njegova strast za glazbom, poistovjećivanje s pjesmama koje bi svirao...vidjelo se da mu je glazba sve,sve,sve...i tome sam se divila. Čini mi se da to ni njegovi roditelji nisu shvaćali, nisu vidjeli koliko mu to znači,a ja sam to primjećivala svaki put kad bi uzeo u ruke svoju gitaru...i svirao,svirao...

Iskreno sve do nedavno sam nekako imala osjećaj da još ima nade za nas, da ćemo se pomiriti,da će mi vratiti povjerenje i da će nam biti bolje...no uspio je i tu nadu slomiti.

Očito nećemo ostati niti na ˝bok-bok˝... to je dokazao sad zadnju subotu kad me nije ni pozdravio. Osjećala sam se kao neka stara odbačena krpa... Jesam li to zaslužila? Jesam li se i ja tko ponijela prema njemu? Meni je milijun puta teže nego njemu,no vjerojatno to ne shvaća...  Strah me za njega... strah me da nikada neće znati cijeniti ono što ima...a na taj način nikada neće moć biti sretan, a to ne želim...

Sve u svemu, drago mi je što sam upoznala takvu osobu. Ispunjavao me je na sve moguće načine...ja to očito nisam uspjela... i zbog toga ću žalit...tko zna kako još dugo. Samo se molim bogu da se oslobodim ovih osjećaja koji mi ne daju mira,da nađem neki cilj koji će me vratiti u onaj stari tempo života...

Unatoč svemu ovomu što mi je prouzrokovao, i kad ćemo bit na potpuno suprotnim stranama, u jedno sam 100% sigurna... uvijek ću ga se sjećati... ipak je on bio moja prva prava ljubav...

Eh.... nema me i nema... Vrijeme prolazi kao ludo, a ja uopće to ne kužim. A tak je to kad počnu obaveze... počeo je faks. Ukratko: suuper je! Srednja škola mi uopće ne fali, dobro ajd  možda malo društvo, ali sve ostalo ni 5%. Mislim, i znala sam da će biti tako jer sam jedva čekala da izađem iz one ˝govnazije˝...  imam već za učit, što nije ništa novo pošto se sada furamo na europski sustav, odnosno bolonju, ali to ima i neke prednosti, npr. imamo više kolokvija što znači da možemo imati manje predmeta za ispitni rok....to  je donekle bolje...

 Ok, faks mi je malo zajeb... hoću reći, težak. Vele mi ljudi: ¨Aaajoooj! Prva godina je najteža. To je test izdržljivosti, da se vidi tko može proći. A tko upiše drugu godinu taj je na konju.¨  ,Ah što reći na to... drž'te mi fige. Ne stvarno je zeznuto, dvije matke, dvije kemije, dvije fizike....

Profaći su ludi, baš mi se dopadaju, nisu strašni. Sviđa mi se atmosfera kakva vlada na faksu, onako sve ležerno, opušteni razgovori, komunikacija između profača i studenata, ili asistenata i studenata  funkcionira za 10. Razlog tome je to što nas nema puno na faksu, u jednoj grupi za predavanje nas ima možda 100, čak mislim da ni toliko. Kažem, za sad je sve ok. Kolege su mi fora. Već znam cijelu ekipu iz klupe ili bolje reći, reda. Super su mi ljudi, otkačeni, pristupačni, jednostavni...nema neke uštogljenosti. To mi se sviđa. 

E sad sam se sjetila nekih poznanika koji su upisali pravo pa se sad drže kao da su popili svu pamet svijeta. Prije samo nekoliko mjeseci bili su sasvim ok ljudi bez ikakvih predrasuda,a sad odjednom nalaze se na samom vrhu, dižu nos do neba i misle si:˝Šta ti hoćeš? Tko te šta pitao? Ja sam najpametniji...˝ a neki ne bi više ni pozdravili, to je ispod njihove časti, ubi Bože! Kad vidim kako se ljudi tako odjednom umisle poludim totalno... dođe mi da im 5 udava bacim u kuću!! Pa zar nije čovjekova najveća vrlina da bude ono što jest, da cijeni druge jednako koliko cijeni i sebe,a ne da sve gleda na temelju nekakvog, ne znam kako bih rekla, statusa! Netko može biti izvrstan pravnik. I super, to je u redu. Ali isto tako, kako taj može biti profesionalac u svojoj struci , netko drugi može rasturati u svojoj. Primjerice biti profesionalac u reproduciranju vrsnih umjetničkih radova, ili biti izvrstan kuhar koji od 5 namirnica može napraviti 3 senzacionalna jela... Ne, najveći je problem to što se gleda kroz money-money.  Jednom mi je jedna osoba rekla da ćemu sav taj trud oko mog faksa jer ću ja raditi za male novce. Koga briga za koliku ću ja lovu raditi ako ću ja u svom poslu uživati, a i uostalom možda ću baš i imati dobru plaću...Samo si treba posložiti stvari u životu. Žao mi je ljudi koji zarađuju mjesečno preko 10 000 kn, a dožive infarkt od silnog stresa. Ja ne želim takav život..

 Ja ustvari točno znam što želim i nitko me neće u tome kočiti i nametati mi neke svoje stavove. Ne zanima me što drugi misle. Neki se vjerojatno ne mogu poistovijetiti samnom, ali baš me briga. Ja ću samo i dalje optimistično misliti da ću proć prvu godinu faksa koja je predamnom i da ću si omogućiti koliko-toliko siguran put u zadovoljan život. Pa jel nije to pametnije? J

˝ Kad su bogovi stvarali ljudski rod, pitali su se kamo bi mogli skriti to najdragocijenije i najmoćnije blago kako ga ljudi ne bi zlorabili i prema njemu se odnosili na neprimjeren način. Da li na vrh najviše planine? Zakopati ga duboko u zemlju? Staviti ga u sarkofag na dno najdubljeg mora? Ili ga sakriti u samo srce najdublje, najmračnije šume?...

Nakon dugotrajnog razmišljanja, na koncu su se konačno dogovorili. Taj će dar usaditi u sama ljudska bića, jer se nitko zacijelo neće sjetiti ondje ga tražiti! Za svaki slučaj, bogovi su još odlučili ljudima dati oči koje gledaju prema van, a ne prema unutra...˝

Zanimljivo.....  

Eeeee da. Tako sam puna doživljaja da boli glava... Mislim, jučerašnji dan mi je od samog početka bio sav zbrćkan. Naime, išli smo u svatove nekoj rodbini u Zagorje. Ženio se od mamine sestrične sin, a odma uz vjenčanje bilo je i krštenje njihovog sina.. znači dvostruko slavlje..... eh da.

Od samog početka imala sam parade... i to s uhom... smiješno ne? Desno uho mi je totalno bilo  začepljeno, hm...i još uvijek mi je  začepljeno. Prala sam kosu pa mi je valjda malo vode ušlo u uho... i od tada čujem samo na jedno uho... koji užas, čujem sama sebe kako žvačem....

Probudila sam se oko 9, pola 10. Morala sam popiti tabletu protiv mučnine jer sam od svoje drage mame naslijedila tu defektnost da ne podnosim vožnju baš lako. Mrzim pit te tablete... ak ne znate kako to zlo djeluje...blago vama. Krenuli smo u podne. ˝Da, treba doć do Zagorja! Pa znaš ti gdje je to?˝ baka je to stalno ponavljala, već mi je svu krv popila... jer do tamo treba oko sat vremena. Da i to je tako daleeekooo, ajoooj!! Iako nismo putovali dugo, vožnja je bila divan doživljaj... ja onako drogirana od tableta, jedva sam gledala... još je cesta bila krasna, sami zavoj na zavoju. Kako tatek voli ˝sporo˝vozit tako su sve stvari u autu letile s jedne strane auta na drugu. Pitam se samo kako je poklon ostao čitav... očito smo ga mama i ja dobro spakirale. Nakon sat i nešto stigli smo u Zagorje, točnije u Kračevac. Ondje je bilo već nešto gostiju, to je zapravo bila sva naša rodbilna. Moja mama stvarno ima rodbine na sve strane, još nisam sve ni upoznala. Odmah su svi navalili na jelo i piće, gemiš se samo točio... tipično za Zagorce, ne?  Eh bilo je zanimljivo kad su se svi počeli divanit.. svatko priča svoje. Meni je baka pričala nešto...al čemu kad bi mi bilo isto da mi je pričao i Španjolac.. kud sam slabo čula zbog uha, tu još nisam ništa ni razumila.. narječje je fora, ali je katastrofa za razumijet. Mama mi se smijala kak bljedo gledam u nju. Nek se smijala, vidjela bi da je bila u mojoj koži...

Oko 2 smo krenuli po mladu, točnije, prvo smo se išli sastat u dom. Tamo je bio opet mali domjenak. Imali su posebnog organizatora cijele ceremonije.... tip je bio legendaran, isti onaj iz filma ˝Mledenkin otac˝. Isti ,isti! Tata i ja smo umirali od smijeha kad smo to skužili. Baš amo blesavi. E kad su se svi najeli krenulo se po mladu, pa od njene kuće do crkve gdje je konačno počelo vjenčanje i krštenje. Primjetila sam da imaju nekog svećenika, srednjih godina, a pogled ozbiljan ko da je na karminama.. Kak se veli: da pogledi mogu ubijati.... od ovog bi bilo svašta. Ma vidjelo se ne da mu ne odgovara to što se dijete rodilo prije nego što su bili vjenčani. Kako otrcano. Još je i govorio pod misom kad se moramo ustati, kad smijemo sjesti... čak nije dozvolio ni da se čestita u crkvi, to i slikanje se moralo obaviti vani. Svašta! Nakon što su mladenci 367 puta izrukovali i rekli ˝hvala˝ otišli smo u dom dalje slavit. Po običaju tamo se samo jelo. Mislim da je bilo negdje 4 ili 5 jela. Juha, pa kuhana kokoš i hren sos, pa poslije toga pečeno meso i to 5 vrsti, riža, gljive, ovo, ono.... Ljudi se nažderavaju kao svinje...užas. Dok ću ja imat svatove nema šanse za takvo nešto. Samo kumovi, možda i roditelji. I kakva prežderavanja... kod mene će bit samo jela s čačkalicama. Mislim da bi to svi zapamtili kao najluksuznije svatove, heh.

Naslušala sam se narodnjaka kao nikad u životu, al to su oni domaći narodnjaci tako da i nije bilo tak mukotrpno. Mi smo još sjedili blizu zvučnika...još mi uvijek dumi  u ušima. Tata i ja smo bili ko gluhi i nijemi, nismo se ništa čuli kad smo pokušali razgovarati. Kad su prestali svirat svi smo brzo rekli šta smo imali za reći dok ovi nisu ponovo počeli lupat. Kak je to izgledalo smiješno....

Nisam baš plesala, odplesala sam svega nekoliko plesova i to s kim?..... s mladoženjom. Onako se sažalio nadamnom i došao po mene da idemo plesat. Dobro pleše. Za današnjeg dečka...stvarno dobro pleše.

I tako malo po malo, vrijeme je prolazilo... mene su cipele ubijale... i došlo je vrijeme da se pođe kući. Lijepo smo se pozdravili s mladencima, oni nam utrpali kolače i krenuli doma. Nakon sat i pol, kad sam se uvalila u svoj krevet, prevrtila sam cijeli film unatrag, i zaključila: there's no place like home!  Heh ,tko bi rekao.....

Da zbilja me nije dugo bilo, ne smijem više raditi takvu pauzu. Ustvari nisam ja kriva, od silnih obaveza tko bi i uspio šta napisat. Ah, stalno idem u Zagreb u zadnje vrijeme. Pomalo se seljakanje bliži kraju. Od 10. mjeseca živim u Zagrebu, mislim, ne za stalno.... 5 godina najmanje.... zbog faksa... al jedva čekam da se maknem iz ove bljutave sredine gdje me ljudi ne razumiju... tamo me barem nitko neće gledati...imat ću svoju slobodu. ah kako jedva čekam.

Eh da, pomirila sam se s dečkom. Bilo je paklenih dana.. stvarno smo bili jako posvađani... ali shvatio je da me je povrijedio i bilo mu je žao... to sam prihvatila kao ispriku... i sad je sve opet super.. volim ga...

Eh da, moja boleština napreduje... zašto moram biti žensko ponekad se pitam...da, oba jajnika su mi policistična....nema mi druge, moram piti terapiju. FUJ!! Mrzim to... ali proći će, nadam se. 

Za dva tjedna mi počinju predavanja na faksu, to jedva čekam... da mi se nešto počne događati... jedva čekam, jedva čekam. 

Ja te muške glave nikad neć shvatit. Dobro,pa jel je njima stvarno seks najvažnija stvar na svijetu....?? Naravno sinoć se išlo u grad i nakon duugo vremena je stvarno bilo super u gradu. Frendica je slavila roćkas, bilo je pizze, pijaće, stolnog nogometa koji je postao već rutinski dio subote, plesalo se, pilo, zajebavali smo sve okolo, bilo je baš ludo vani. Kasnije smo sreli i mog dečka i njegove kompanjone pa smo se svi udružili u jednu ekipu i dalje se zafrkavali.I dečki su bili malo pricvrcani,onak vrtilo im se malo i onak su smiješno škiljili, al to sad nije bitno. Zadnjih sat vremena sam bila sa svojim dečkom. Al čim smo se odvojili od društva on je odmah navalio na mene da hoće jedan brzi seks, da se odvezemo autom ne znam kud i to napravimo u autu. Odma se nafunjio kad nisam htjela, a nisam htjela kao prvo zbog toga što stalno imam te blesave ciste na jajnicima, a baš sam jučer dobila mengu( a zna kak je to kad imam mengu), kao drugo nisam htjela to opet napraviti na brzaka, jer smo već jednom imali takvu avanturu i nije bilo baš bajno. Mislim stvarno sam sretna sa svojim dečkom, već smo jaako dugo zajedno i volim ga najviše na svijetu, i on voli mene ali ti me njegovi ispadi stvarno nekad živciraju do ludila. Onjje to sve sebi protumačio na način da je ispalo kako on mene UVIJEK na nešto mora nagovarat, a pogotovo kad je o ovome riječ i tako pravit budalu od sebe. Čekaj malo!! Da malo razmisli vidio bi da to nije istina. Kad smo spavali prvi put JA sam se prva pojavila na njegovim vratima, sad u 8. mjesecu smo bili na moru pa nam je bilo ludo da luđe nije moglo bit... i sad on na moje prvo NE reagira ovako. Ajde mi recite je li to fer od njega? Istina, morao me je nagovarati samo jednom , ali zato jer je stalno postojala opasnost da netko naiđe. Stalno mi je govorio kako ja to shvaćam samo kao neku obavezu i opterećenje što ni malo nije istina. Naravno, zbog toga smo se sinoć posvađali... sad mi se sigurno neće javit 2 dana, htjet će da mu se ispričam...Stvarno me izluđuje. Šta da ja sad radim???

Subota. Sasvim običan dan. Subota. Ista kao i svaki drugi dan. Uopće više ne vidim smisao tog svega. Prije sam uvijek tijekom tjedna išćekivala subotu, jedva čekala da dođe suuubota... I kad dođe.... ništa posebno. Više mi je svejedno koji je dan, svi su mi isti... Vikend mi je još i najdosadniji. Šta.... u gradu više nemaš kud otić, ne možeš naći više neko stvarno dobro mjesto gdje možeš uživat u razgovoru s frendovima, a da ti uz to i muzika odgovara... ne znam.. možda sam se ja zapravo već svega toga zasitila... Baš sam sinoć srela starog frenda kojeg nisam dugo vidjela. Tak smo malo razgovarali i skužila sam da nisam jedina koja tako misli o suboti. Njemu je još gore. 

 Pa jel nije to žalosno?? Barem bi mi, mladi ljudi trebali uživati u životu, u mladosti.. a ne ovo, imam osjećaj da mi vrijeme prolazi utomar. Dan mi šmugne sam tak, a ništa pametno ne napravim....

Voljela bih da mogu svoje vrijeme malo bolje iskoristit. To ću i nastojati... Krećem od danas,  baš me briga. Pa mislim si, ak već živim onda stvarno trebam i ŽIVJET ... Ne bih si htjela dopustit da me opet neke luposti bace u tešku depru... mislim da nema potrebe za to. Moram nekako naučit prijeći preko toga, jer znam da nisam jedina. Iiiiima nas puno takvih, oho itekak!!

 Evo što sam upravo pročitala:

˝Kad bi neka banka svakog jutra na vaš račun polagala 86 400 dolara i svake večeri s njega skidala sve ono što tijekom dana niste upotrijebili, što biste učinili? Dakako, podizali biste sve, do poslijednjeg centa!

E, pa vrijeme je upravo jedna takva banka. Svakog jutra daje vam 86 400 sekundi. Svake večeri kao gubitak vam otpisuje svaku sekundu koju niste korisno uložili. Ništa ne prenosi na račun za slijedeći dan. Ne dopušta vam da ulazite u minus. Svaki dan otvara vam novi račun. Svake večeri potpuno zatvara račun za protekli dan i briše sve podatke o  njemu.

Ne iskoristite li to što vam je dodijeljeno za određeni dan, ostajete na gubitku. Povratka nema. Nema mogućnosi podizanja na ime sutrašnje uplate. Morate živjeti u sadašnjosti-od današnje uplate. Dobiveno uložite tako da iz toga izvučete najviše.˝

I sad si mislim: npr. ako mi želimo razumjeti vrijeme, možda moramo pokušati biti svjesni načina na koje ono funkcionira u našem životu. Pa mogli bi reći i da je  vrijeme subjektivno iskustvo, kod svakog je drugačije.....  I baš što kaže tekst, svi imamo na raspolaganju ista 24 sata, i to vrijeme je kao i novac važno, neki bi rekli dragocjeno, zbog toga što je ograničeno, svima nam je dodijeljena točno određena količina.....

Zanimljivo, zar ne?.......

Jutro je. Sat zvoni, znači 8 je sati. Sunčeva zraka probija se kroz roletu i grije mi obraz. Sve više i više...tjera me da ustanem, iako mi je želja za snom jača. Polako ipak ustajem. Još škiljavim pogledom približavam se prozoru. Podižem roletu i pogled mi se zaustavi na tamno-sivom, oblačnom nebu. Nije mi jasno...Nije li me sunčeva zraka namamila da ustanem? Hm.. možda sam ipak još bila u polusnu...       

  U pidžami izlazim iz sobe i osjetim miris svježe pečenog tosta sa sirom i miris tople čokolade. Mmmm... to samo moja mama zna napraviti kako treba, onako fino, da ne zagori. ˝Baš sam gladna˝, pomislila sam. Uđem u kuhinju i ugledam na stolu sve onako kako sam i zamislila. Mmm.. tako ukusno zaista može napraviti samo mama. Nakon prvog zalogaja proleti mi glavom misao: ˝Pa gdje je ona?˝ Pogledam kroz prozor i ugledam ju vani. Nešto je pospremala prije nego li padne kiša. Uzela sam kućni ogrtač i pošla k njoj van, da vidim kako je moja draga mama. ˝Što radiš?˝ upitala sam je. Ništa nije odgovorila. Nije me čula, pomoslila sam. ˝A gdje je tata?˝ pitala sam ponovo, ali ona ni riječ nije rekla. Tijelom su mi prošli trnci. Govorim joj, a ona me ne čuje. ˝Hoću li se više probuditi? .... ˝

Podignula je pogled, ali me nije vidjela. Kao da je prošla kroz mene, kao da sam nevidljiva, kao da i ne postojim. Odjednom na ulaznim vratima u dvorište ugledam poštara koji me doziva i govori mi da ima poštu za mene. Uručuje mi pismo i nešto mi govori, ali ja ga ne razumijem, jezik mi je bio potpuno nepoznat. U neznanju što da mu kažem samo sam se okrenula u nadi da će otići. Ah da, pismo. Mala crvena kuverta nepoznatog pošiljatelja. Otvorila sam kuvertu i iznenadila se, jer u njoj nije bilo ništa. Onako zbunjena krenula sam natrag u kuću, pošteno se nadoručkovati. ˝Možda od gladi imam halucinacije...˝pomoslila sam.  Eh što čini prazan želudac... Ćudeći se sama sebi osjetila sam škakljanje na desnoj ruci. Pogledam.. i vidim milijune sitnih pauka kako izlaze iz kuverte i plaze mi po ruci, po cijelom ogrtaču, prelaze preko vrata... Vrišteći od gađenja, još više od straha, kao neka luđakinja pokušavam se osloboditi odvratnih stvorenja.. zovem mamu, no ona me ne čuje.. Nekako sam uspjela skinuti ogrtač sa sebe i pobjeći u kuću, zaključavši za sobom vrata. Mislila sam da ću ovdje biti najsigurija....

 Tost, za koji znam da sam pojela, bio  je ponovo na tanjuru. ˝Što se to događa? Kakva je ovo noćna mora?˝  Otišla sam u sobu... U svoj kutak gdje se osjećam najsigurnijom. A onda, kao u nekom hororu, samo odjednom ćujem nepodnšljivi zvuk... i ono ne prestaje i ne prestaje. Para mi  uši.... ˝Ne mogu više..!!˝ uletila sam u krevet  i pokrila se dekom preko glave s namjerom da što manje ćujem nepodnošljivi zvuk.    Otvorila sam oći. Maknula deku s glave. Ničeg više nije bilo..., ništa se nije čulo... Pogledala sam kroz prozor...vani je bilo sunčano, ni traga oblačku..... ˝Jesam li konačno budna??˝